Amira Medunjanin o muzici i računarima

Amira Medunjanin rođena je u Sarajevu. Muzički novinar Garth Cartwright naziva je “bosanskom Billie Holiday” poredeći način na koji se Amira igra sa sevdahom, nalazeći novi kontekst i formu u tradiciji staroj stotinama godina. U predhodnom periodu vlastitim snagama je objavila četiri nosača zvuka koji su obuhvatili muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine sa osvrtom na regionalnu perspektivu. Nakon što je 2003. godine gotovala na albumu “A Secret Gate”, Mostar Sevah Reuniona, Amira Medunjanin 2005. godine snima svoj debitantski album “Rosa” u izdanju Snail Records. Album dobija sjajne kritike u Velikoj Britaniji i širom Evrope, pojavljujući se i među kandidatima  ali i dobitnicima izbora za “album godine”. Album je proglašen albumom godine od strane muzičkog kritičara (Clive Davis, The Sunday Times) u Velikoj Britaniji.

By Anur Hadziomerspahić

U aprilu 2009. godine, Amira objavljuje album “Live”, u izdanju Gramofona. Album sadrži snimke sa njenog koncerta u Bosanskom kulturnom centru Sarajevo tokom Jayy Festa Sarajevo 2008. godine. Iste godine pravi još jedan korak naprijed, objavljivanjem već snimljenog studijskog albuma “Zumra”, koji je pripremila u saradnji sa međunarodno priznatom harmonikašicom Merimom Ključo. Album predstavlja inovativni pristup muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, spajajući primjenjenu harmoniku sa aranžmanima tradicionalnih melodija, stihova i stila vokalne izvedbe. Album Zumra je dobitnik BiH muzičke nagrade “Indexi”. Album, Amulette, objavljen od strane izdavačke kuće Harmonia Mundi, urađen je u suradnji sa umjetnicima: Bojan Zulfikarpašić, Bachar Khalife, Nenad Vasilić, Kim Burton, Walter Quintus i Vlatko Stefanovski. Album “Amulette”, koji je realiziran u periodu 2010/2011 godine, je već dobio izvanredne kritike u uglednim časopisima diljem svijeta, kao što su The Guardian, Daily Telegraph, Financial Times, The Sunday Times, Observer itd. Posljednji album, Silk and Stone, u izdanju Aquarius Recordsa, snimljen u studiju male koncertne dvorane Vatroslav Lisinski i objavljen u maju 2014. Dobitnica je prestižne nagrade «La plue belle voix feminine 2012» (Najbolji ženski vokal 2012. godine) od strane Fondacije Orange (Francuska, Marseille, Babel Med Music festival).

Diskografija:

A Secret Gate (2003 Connecting Cultures)

Rosa (2005 Snail Records)

Live (2008 Gramofon) @ Jazz Fest Sarajevo

Zumra (2009 Harmonia Mundi/World Village)

Amulette (2010 Harmonia Mundi/World Village)

Silk and Stone (2014 Aquarius Records)

By Anur Hadziomerspahić

I – Umetnost vs. šund

Da li je pojavom kompjutera došlo do ekspanzije loših muzičara koji su koristili programe i semplove za snimanje svoje ionako minimalističke i prizemne muzike?

Novi milenij je donio puno toga što bi mogli analizirati danima.  Svijet koje pamte stariji je skoro iščezao, pa ga možemo vidjeti samo u tragovima. Ljudi i nisu svjesni koliko i kako brzo se promjene dešavaju u svakodnevnom životu. Za nove generacije nepojmljivo je slušanje džuboksa u klubu ili snimanje omiljene emisije sa radija na audio kasetu. Mladim ljudima to zvuči kao priče iz ranih početaka Kenozoika, pretpostavljam. Što se tiče Vašeg pitanja, sjećam se tih vremena prvih računara, i svi smo bili fascinirani novom tehnologijom. Neko je poludio za kompjuterskim igricama, neko je opet rješavao matematičke zadatke ili koristio rijetke aplikacije koje su bile dostupne, a opet neko se bavio programiranjem. Kompjuteri su privukli sve bez razlike na dob ili interes. Mislim da je veliki broj ljudi vidio određenu šansu u kreativnom ispoljavanju u domenu muzike, a da nisu dobro baratali sa muzičkim instrumentima ili uopšte nisu znali svirati ili pjevati. A i to ne bi bio toliki problem, jer vježbom i radom možeš dostići određeni nivo. Problem je bio u osnovnom poimanju muzike koju koriste. Primjera radi, ako uzmeš sempl pjesme “Heroes” od Bowie-a vjerujem da je važno preslušati pjesmu, a naravno i cijeli album kako bi shvatio kontekst stvaralačkog procesa umjetnika i period kada je album snmljen. Koristiti sempl samo zbog toga što se “uklapa” sa ostalim djelićima pjesama i daje jednu slušljivu temu koja bi mogla biti hit za jedno ljeto je po meni veoma površan pristup i teško je shvatiti koliko to obezvrjeđuje poruke koje originalne pjesme nose, i umjetnike koji su ih napisali. A i ne znam kako to utječe na nove generacije koje to slušaju. Ne razumijem tu logiku. Ako ti se već sviđa određena pjesma, zašto ne bi pokušao obraditi je i dati svoje viđenje jedne priče. Ili probati poslušati cijeli album, ili cijelokupan opus nekog umjetnika, jer nikada ne znaš odakle ispiracija može doći. Možda ti da neku totalno novu dimenziju i odvede te u pravcu koji nisi ni pretpostavljao da ćeš ići.

Da li je kompjuter ubio umetnički izraz u muzici i pojavom nabeđenih muzičara doneo šund na muzičko tržište?

Vrlo je teško iz ove perspektive reći, nadovezujem se na prethodni odgovor, koliko je važno pitanje za jednog muzičara o vlastitom poimanju muzike koju stvara i njegovog razmišljanja kako će taj kreativni proces pa na kraju i finalni produkt utjecati na slušaoce. Da, radi se o odgovornosti svakog pojedinca ili grupe, koja bi na neki način trebala da usmjerava sam rad, kreativnost i želju za postizanjem određenog cilja koji ne bi smio biti samo fokusiran na materijalnu dobit. Ako su nam informacione tehnologije omogućile da imamo svijet kao na dlanu i olakšale nam život u mnogim bitnim segmentima našeg života zašto ih ne koristimo na pravi način. Ako nam kompjuter omogućava mnogo jednostavniji proces snimanja muzike, zašto onda vrijeme koje uštedimo ne iskoristiti da damo sebi više prostora da se umjetnički izgrađujemo i da budemo više fokusirani na pronalažanje inovativne autorske autentičnosti. Danas kada živimo u demokratskom društvu, šund obično smještaju u različite muzičke žanrove. Zaista teško je reći da je nešto šund, kada shvatite da je danas samo jedna stvar važna, a to je popularnost. Ili si popularan ili te nema. A publika je jedina mjerodavna, i ako se to njima sviđa, niko tu ne može puno šta promijeniti. Ali mene nešto drugo brine. Da bi se jedan umjetnik izgradio treba vremena. S obzirom na hiperprodukciju i računajući na vječitu potragu za novim licima, veoma je teško da se jedan umjetnik razvija u kontinuitetu jedan duži period. A činjenica je da se i strategija izdavačkih kuća uveliko promijenila i vrlo teško je dobiti pravu šansu i punu podršku bez bilo kakvih kompromisa.

II – Analogno vs. digitalno

Da li kao muzičar možeš da čuješ razliku između analognog i digitalnog zvuka i da li misliš da tvoji slušaoci mogu isto da primete, posebno mlađi koji nisu imali prilike da slušaju ploče i trake?

Da, primjeti se razlika. U većini slučajeva osjeti se drugačiji koncept u stvaranju određenog nosača zvuka (mada ne znam koliko se danas i ovaj izraz “nosač zvuka” koristi). Maheri u produkciji još uvijek koriste stari način rada u studiju jer znaju da je to dobitna kombinacija. Ide se na cjelinu i poruku ili poruke koje se provlače kroz kompozicije na albumu i koje daju punu zvučnu sliku i priču koja je interesantna ljudima kada je slušaju. Iskreno, nisam ljubitelj “izbacivanja” pojedinačnih pjesama. Nekako mi uvijek nešto nedostaje. Važno mi je vidjeti koliku “pticu” jedan umjetnik ima u glavi, a to mogu saznati ako čujem jednu cjelinu koju je stvorio da bi predstavio svoj kreativni svijet. Nove generacije imaju opet svoj način otkrivanja i istraživanja i ne znam koliko je bitno da znaju kako su prethodne generacije doživljavale zvuk.

Koje su po tebi prednosti digitalnog zvuka u odnosu na analogni, ukoliko ih i ima, i da li misliš da je digitalan zapis muzike doneo boljitak u toj umetnosti?

I ja sam bila fascinirana kada se digitala pojavila. Ali mi je u neka doba dosadila ta savršenost. Negdje usput nam se kreativnost izgubila. Valjda nema dovoljno poticaja. Voljela bih, kada već govorimo o tome, da to prepozna i muzička industrija. Napraviti ponudu analogno snimljenih i digitalno snimljenih albuma. Ponovno početi snimati u analognim muzičkim studijima jer mislim da bi za analogni zvuk moglo biti puno veće tržište i zaista ako već imamo desetine nekih novih muzičkih žanrova koji su se pojavili zadnjih petneaestak godina, mogli bi sve žanrove i podijeliti na analogno snimljene i digitalne. Ja bih prva otišla snimati albume na trakaša.

III – Snimanje na traku vs. snimanje na kompjuter

Da li misliš da se pojavom programa za snimanje muzike smanjila potražnja “dobrih” muzičara, s obzirom da je tako lako odsvirati i ponoviti ono što se pogreši, i da li misliš da sada svako može da bude  studijski muzičar, bez obzira da li je kvalitetan instrumentalista (počevši od bubnjara svi instrumentalisti polako postaju višak) ili još gore vokal (danas svako može da peva)?

Mislim da se danas puno griješi. Znam da je puno jeftinije koristiti razne programe za snimanje muzike ili glasa, ali gubimo puno. Prvo gubi se dosta na autentičnosti. Da kreativnost i ne pominjem. A tu su i ideje koje dolaze kada čovjek svira uživo sa ekipom muzičara. Neke od najljepših pjesama u 20. vijeku su nastale iz improvizacija. Iz tog razloga, vrijeme je da ponovo počnemo cijeniti virtuoznost, autentičnost i posebnost. Kao nikada do sad, potrebno je što više dobrih kreativnih instrumentalista, a primjetno je da ih je sve manje. A što se tiče samog studijskog snimanja, kod dobrih muzičara nekad se provuče i neka imperfekcija ili greška, i nju ja nikada ne diram jer ona se itekako zna uklopiti u cjelokupnu zvučnu sliku neke pjesme i da joj poseban šmek. I da u pravu ste i ja bih voljela da se fokus prebaci na dobre muzičare koji imaju sve manje prilika da ispolje svoje znanje i kreativnost.

Koliko je moguće napraviti dobar snimak muzike kod kuće na računaru, ukoliko se setimo kakvi su se sve instrumenti, sprave, prostorije pa i sami muzičari nekada koristili za isto?

Ma može se sve napraviti. Sve ovisi s kim radite. Ali, iskreno nikada nisam to radila. U stvari pokušala sam, ali na kraju sve mnogo bolje ispadne kada se dobra priprema uradi i kada nakon dosta rada uđemo u muzički studio maksimalno otvoreni, inspirasani i slobodni. Čak se pojave i neka druga rješenja i ideje koje mogu biti i zanimljivije od onih koje smo prethodno osmislili.

By Irfan Redžović

IV – Sviranje vs. programiranje

Da li je elektronska muzika stvarno muzika, da li ona kao takva zapostavlja osnovnu karakteristiku te umetnosti koju upravo donosi svaki instrumentalista po svom osećaju, daru, sluhu pa na kraju i decenijama vežbe, učenja i živog izvođenja?

Ma to mi je kao nebo i zemlja. Ne znam koliko elektronska muzika može nas obogatiti i nadgraditi svijet muzike uopšte na duge staze. U trendu je u ovo vrijeme u kojem se ljudi povlače u sebe. U elektronskoj muzici mi fali doza duhovitosti, nesavršenosti ljudske prirode i fali mi puno slobode koja je u mizici primarna. Kod muzičara strast za muzikom je vječna. To je jednostavno ljubav koja traje cijeli život. Muzikom komuniciramo sa sobom, vanjskim svijetom i ispunjavamo i obogaćujemo svoj život. Taj svijet je specifičan i autentičan i dio je našeg cjelokupnog poimanja života. Ne smijemo zanemarivati vrijednosti živog izvođenja. Moramo se vratiti sebi. Pobudićemo kreativnost i otvoriti neka druga vrata koja će nam sigurno omogućiti da dostignemo neki novi nivo koji će biti na zadovoljstvo svima nama.

Koliko kompjuter može da zameni čoveka u muzici, da li uopšte “običan” slušalac može da primeti koji je instrument na snimku uživo odsvira, a koji “otkucan” na tastaturi računara?

Pitanje je da li većina slušalaca uopšte obraća pažnju kako je jedna kompozicija odsvirana ili “otkucana”? Ne znam koliko se danas ljudi pitaju da li je nešto odsvirano uživo ili ne. Ne bih voljela da za nekih 50 godina imamo samo neke albume na kojima će se moći čuti snimljeni živi instrumenti. To bi bilo katastrofalno za čovječanstvo. Muzika je univerzalan jezik, i po meni najsavršeniji oblik komuniciranja. A ljudi ne bi trebali biti mašine. Što se tiče mojih albuma, svi su snimljeni iz prve sa stvarnim instrumentima i kompletnom postavkom u studiju. Za snimanje prethodnog albuma bilo nam je potrebno 14 sati. Ali zato su pripreme trajale 8 mjeseci. Želim kada snimam album da bude sve onako kako treba da zvuči i na koncertu. I upravo želim biti što bliže toj atmosferi i energiji na živom nastupu.

V – Nosač zvuka vs. youtube

Koliko je internet obezvredio cenu muzike i da li misliš da će autorska prava ikada biti ono što su nekad bila?

Iskreno da Vam kažem, bila sam sretna kada sam prije mogla kupiti album na vinilu. Možda sam staromodna, možda ne bi uopšte trebala ovo spominjati, ali to vrijeme je imalo svoje vrijednosti. I nije baš bilo mnogo skupo. Jer na neki način kupovala sam albume koji su me stvarno dojmili ili albume bandova koja sam voljela. Ali, imali smo kulturu kupovine koja je obuhvatala važne stvari kojima smo posvećivali pažnju. Praktički, sve je i bilo važno. Od samog omota (zbog dizajna), tekstova pjesama, koncepta strane A i strane B, pa cjelokupnog dojma šta je pisac htio da kaže. I povrh svega, ljepota kada staviš ploču na gramofon i slušaš po prvi put album od početka do kraja. Tako smo i drugačije razmišljali o muzici i meni je lako bilo prepoznati kvalitet kada obraćam pažnju na sve. To je i bio sasvim jedan drugi svijet. Snimanje albuma je bio ozbiljan proces. Trebaju se poklopiti mnoge stvari da bi finalni proizvod mogao biti zadovoljavajući. A što se tiče autorskih prava, nema sumnje da se situacija drastično promijenila i još uvijek se mijenja i nemam pojma u kom smjeru će sve ovo ići.

Da li je “youtube” publika isto kao i hiljade ljudi na koncertu, da li oni nose istu težinu sa svojom kritikom posle odslušanih nekoliko minuta tvog rada u odnosu na ljude koji te slušaju par sati na koncertu i osećaju tvoju energiju?

Ma ne. Dobro je imati mogućnost pogledati neki band ili muzičara/e. Sjajno je kada imaš priliku znati šta sve ima na ovoj planeti, ali to meni više djeluje kao informacija. Puno puta sam čula i vidjela snimak nekog umjetnika, koji me opet ponukao da ga pogledam uživo. I nemoguće je osjetiti stvarnu energiju nekog umjetnika u virtualnom svijetu, znam iz iskustva. Ali da mogu “youtube” koristiti da pronađem ono što me interesuje i istraživati u prošlosti i sadašnjosti, te nalaziti razne inspiracije, to je živa istina.

VI – Plakati i mediji vs. društvene mreže

Da li danas uspešna reklamna kampanja može da se uradi bez plakata i štampanih medija?

Da, ja sam sigurna da se mnogo može postići radom na dostupnim društvenim mrežama. Ako je viralna kampanja kreativna, nema sumnje da se može puno toga uraditi. Znamo da se danas sve manje čitaju novine, jer na internetu se sve može naći, a i televizija je postala zamarajuća zbog agresivnih reklamnih kampanja, a i vrijeme za reklame je sve duže tako da ljudi polako gube interes. Mislim da treba koristiti pametno sve što je dostupno, a da nije skupo.

Da li reklama na društvenim mrežama garantuje tačan odziv one slušalačke publike koja je klikom na Going rekla da će prisustvivati koncertu?

Sigurna sam da sa pametnim potezima i odgovornim korištenjem dostupnih viralnih mreža neki band može puno toga dobiti. Sve ovisi o vlastitom angažmanu, direktnom kontaktu sa potencijalnim posjetiocima određenog živog nastupa, i naravno razmjeni mišljenja sa istomišljenicima ili sa nekim ljudima koje tek treba uvjeriti u vrijednost ideje ili koncepta koji neki band ima.

By Srđan Pabllo Doroški

VII – Borba za RnR

Da li je bend trenutno aktivan i šta nam novo sprema?

Dosta radim na različitim projektima i očekuju me nastupi tokom sljedećih nekoliko mjeseci. A što se tiče novog albuma, tek je prva faza započela, pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati. Uglavnom, puno toga me čeka u narednom periodu.

Na kraju bih Vam se zahvalila na interesovanju. Imate veoma specifičan koncept koji se meni jako sviđa. Mislim da je izuzetno važno slušateljima dati mogućnost da razmišljaju na drugi način i da dobiju informacije od raznih umjetnika koji mogu ponuditi nove ideje i naravno reći vlastita iskustva iz svijeta muzike.

Da i ja dodam nešto. Amira je pevala u St Paul’s Cathedral (London) Ne znam da li shvatate šta to znači. Tamo nastupaju samo muzičke veličine. Moje mišljenje je da ona to i jeste.

Foto: prve dve fotografije uradio je Anur Hadžiomerspahić, treću Irfan Redžović, a četvrtu Srđan Pabllo Doroški.

Predrag Jovanović

Računajte na računare

Author: Predrag Jovanović

Autor i voditelj radio emisije "Druga strana računara"